Službeni glasnik BiH, broj 10/26

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1781/25, rješavajući apelaciju S. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S. Š. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 V 046467 24 Gž 2 od 18. februara 2025. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. S. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 18. aprila 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 V 046467 24 Gž 2 od 18. februara 2025. godine i Rješenja Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 V 046467 23 V od 31. oktobra 2024. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i JU "Kantonalni centar za socijalni rad" – Služba socijalne zaštite Novi Grad (u daljnjem tekstu: predlagač) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i predlagač dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 17. jula do 1. augusta 2025. godine. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 13. oktobra 2025. godine, ali on nije dostavio izjašnjenje.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Predlagač je podnio prijedlog da se apelantu ograniči poslovna sposobnost u dijelu koji se odnosi na samostalno pokretanje postupaka kod institucija pravosudnog, izvršnog i zakonodavnog sistema, a na osnovu inicijative Općinskog suda u Sarajevu. U toj inicijativi je navedeno da je apelant u tom sudu u periodu od 9. marta do 22. novembra 2022. godine pokrenuo 451 parnični postupak protiv sudija, stručnih saradnika, države i državnih organa, kantona, Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH i dr. Osim toga je navedeno da je apelant, nakon što bi mu sud vratio tužbu na uređenje, proširivao tužbu i kao tužene označavao postupajuće sudije u tim predmetima, tako da je komunikacija s apelantom otežana, odnosno onemogućena.

6. Rješenjem Općinskog suda od 22. aprila 2024. godine apelantu je postavljen advokat iz Goražda kao privremeni zastupnik jer je ranije postavljeni privremeni staralac bio zaposlenik predlagača pa s apelantom ima protivne interese u postupku.

7. Rješenjem Općinskog suda broj 45 0 V 046467 23 V od 30. oktobra 2024. godine apelantu, zastupanom po privremenom zastupniku, djelimično je ograničena poslovna sposobnost u dijelu koji se odnosi na samostalno pokretanje postupaka kod institucija pravosudnog, izvršnog i zakonodavnog sistema (stav I). Predlagaču je naloženo da nakon pravosnažnosti tog rješenja apelantu postavi staraoca u dijelu u kojem mu je ograničena poslovna sposobnost (stav II), te je određeno da će rješenje biti upisano u matične knjige (stav III). Općinski sud je u obrazloženju naveo da je pravosnažnim rješenjem tog suda od 29. maja 2024. godine apelantu određen privremeni smještaj u trajanju od dva dana u JZU "Zavod za forenzičku psihijatriju" Sokolac, te je u drugom stavu tog rješenja određeno "da će potrebne radnje iz stava prvog tog rješenja izvesti putem nadležnog suda". U vezi s tim je istakao da je to rješenje doneseno jer se apelant nije dobrovoljno odazvao na ročište koje je bilo zakazano za 28. maj 2024. godine, na kojem ga je trebao vještačiti vještak neuropsihijatar. Općinski sud je naveo da se apelant, po pozivu Osnovnog suda u Sokocu kao zamoljenog suda, dobrovoljno javio u JZU "Zavod za forenzičku psihijatriju" Sokolac, gdje je obavljeno njegovo vještačenje uz prisustvo sudije. Dalje je naveo da ni apelant ni njegov privremeni zastupnik nisu predlagali dokaze, niti su prigovarali dokazima koje je izveo predlagač. Općinski sud je utvrdio da je apelant u periodu od 9. marta do 22. novembra 2022. godine u Općinskom sudu u Sarajevu pokrenuo 451 parnični postupak iz osnova diskriminacije, i to protiv sudija, stručnih saradnika, države, kantona i drugih državnih organa, Visokog sudskog i tužilačkog vijeća itd. Općinski sud je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka psihijatra, utvrdio da apelant ispoljava produktivnu psihotičnu simptomatologiju paranoidnog karaktera, odnosno simptome "procesnog kverulanta". Naime, kako je to vještak psihijatar naveo, apelant je uvjeren da je diskriminiran, "zakinut" i sl. upravo od učesnika u pravosudnom postupku. Pri tome je sud istakao da vještak nije isključio mogućnost da je okidač za nastanak takvog duševnog oboljenja bio neki stvarni nepravedni događaj koji je apelant teško doživio, zbog čega šalje nebrojene tužbe, proširuje tužbene zahtjeve u odnosu na sve postupajuće sudije i sl. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da su ispunjeni uvjeti iz člana 29. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP) da bi se apelantu djelimično oduzela poslovna sposobnost s obzirom na to da apelant ne može da rasuđuje da li je potrebno da pokreće sudske postupke. U vezi s tim je istakao da je nesporno da pojedinac u društvenoj interakciji u periodu od 9. marta do 22. novembra 2022. godine, pa i u dužem periodu prije toga, ne može da stvori toliko društvenih i pravnih odnosa koji bi predstavljali osnov za podnošenje 451 tužbe. Navedena činjenica ukazuje, kako je to sud obrazložio, da apelant nije u stanju da samostalno brine o svojim interesima, naročito imajući u vidu da je u obavezi da za svaku tužbu plati sudsku taksu i ostale troškove postupka. Stoga je Općinski sud zaključio da su ispunjeni uvjeti da se apelantu ograniči poslovna sposobnost, u smislu člana 192. stav 2. Porodičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon). Pri tome je istakao da ograničavanjem poslovne sposobnosti apelant neće biti lišen prava na pristup sudu jer će to pravo apelant ostvarivati posredstvom staraoca, preko kojeg može i podnijeti prijedlog da mu se vrati poslovna sposobnost. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odlučio kao u izreci rješenja, primjenom čl. 29, 36. i 38. ZVP-a. Konačno, Općinski sud je istakao da je imao u vidu i akte koje je u spis suda dostavio apelant posredstvom privremenog zastupnika, te da iz dostavljenih akata ne proizlazi drugačije činjenično stanje od onog utvrđenog u tom postupku, niti se ukazuje na druge odlučne činjenice. Naime, kako je to sud obrazložio, apelant je dostavio tužbe za zaštitu od diskriminacije koje je podnio protiv Bosanskopodrinjskog kantona Goražde i pojedinih sudija. Međutim, ti akti nisu relevantni niti predstavljaju prethodno pitanje u tom postupku, u smislu člana 12. Zakona o parničnom postupku.

8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 45 0 V 046467 24 Gž 2 od 18. februara 2025. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje. U obrazloženju je naveo sadržaj žalbe apelantovog privremenog zastupnika i podneska koji je dostavio apelant. Dalje je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da Općinski sud nije mjesno nadležan. U vezi s tim je istakao da je taj sud određen da postupa kao mjesno i stvarno nadležan rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 18. januara 2024. godine, uvažavajući činjenicu da je inicijativa za ograničavanje apelantove poslovne sposobnosti podnesena upravo od mjesno nadležnog suda. Kantonalni sud je dalje naveo da je dostavio predmet Vrhovnom sudu radi eventualnog delegiranja predmeta drugom sudu, imajući u vidu da je apelant u podnesku naveo da je podnio tužbu protiv svih sudija Kantonalnog suda. U vezi s tim je istakao da je Vrhovni sud rješenjem od 16. januara 2025. godine odbio takav prijedlog, te je odredio da je Kantonalni sud stvarno nadležan, uzimajući u obzir da nije dokazano da su apelantove tužbe dostavljene nadležnom sudu pa nije počela teći parnica. Dalje je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da se odluka suda nije mogla zasnivati na nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra jer on nije pregledao apelanta i s njim obavio razgovor prije upućivanja u zdravstvenu ustanovu. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da se apelant nije odazvao na ročište zakazano za 28. maj 2024. godine, na kojem je trebao biti vještačen, iako je o tome bio uredno obaviješten. Pri tome je ukazao da se vještak izjasnio da vještačenje nije moguće provesti u sudu, već u zdravstvenoj ustanovi, zbog čega je sud odredio da se apelant smjesti u forenzičku zdravstvenu ustanovu na minimalni rok od dva dana. Imajući u vidu da se apelant nakon toga dobrovoljno javio u zdravstvenu ustanovu radi vještačenja, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim njegove navode da mu je protivpravno ograničena sloboda, bez obzira na to što apelant nije prihvatio otpusno pismo iz te ustanove. Dalje je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da je sud pogrešno zaključio da njegovo psihičko stanje utječe na sposobnost da samostalno preduzima radnje pred sudovima jer u njegovoj medicinskoj dokumentaciji nije evidentirano bilo kakvo oboljenje. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da se činjenica da apelant nije tražio pomoć ljekara ne može suprotstaviti nalazu i mišljenju neuropsihijatra koji je utvrdio da apelant boluje od "procesnog kverulanta", koji uzrokuje svakodnevno pokretanje sudskih postupaka koji su u pravilu nedopušteni i koje sud odbacuje. Ukazao je da na taj način apelant sebi stvara velike finansijske obaveze, koje se ogledaju u obavezi plaćanja sudske takse, koje nije u mogućnosti izmiriti jer je penzioner i ne posjeduje nikakvu imovinu. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da takvo apelantovo postupanje utječe i na pravilno funkcioniranje suda jer sud mora da odlučuje o velikom broju postupaka koji nemaju stvarni pravni osnov. Konačno, zaključio je da apelant neosnovano smatra da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu s obzirom na to da će moći pokretati sudske postupke posredstvom postavljenog staraoca, čija je uloga da ocijeni da li je pokretanje konkretnog postupka opravdano.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zabrana mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant navodi da Općinski i Kantonalni sud nisu mjesno nadležni. Dalje navodi da mu je nezakonito "nametnut" privremeni zastupnik, te da je Kantonalni sud razmatrao samo žalbu zastupnika, ali ne i apelantove žalbe. Stoga apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer njegov zastupnik nije htio da proslijedi njegove podneske sudu. U vezi s tim, ističe da nametanje zakonskog zastupnika nije imalo legitiman cilj, nije ustanovljeno zakonom i ne zadovoljava princip proporcionalnosti. Osim toga, apelant smatra da je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka u postupku, princip kontradiktornosti, zabrana arbitrarnog postupanja, pravo na obrazloženu sudsku odluku te princip pravne sigurnosti. Apelant dalje navodi da ga prvostepeni sudija nikada nije vidio, pa ni za vrijeme boravka u JZU "Zavod za forenzičku psihijatriju" Sokolac, gdje je prisilno hospitaliziran, što smatra suprotnim članu 330. stav 4. Porodičnog zakona. Konačno, apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo iz člana 3. Evropske konvencije jer je prisilno hospitaliziran.

b) Odgovori na apelaciju

10. Kantonalni sud je naveo da su apelantovi navodi neosnovani i da osporenim rješenjem nisu povrijeđena njegova prava. Naveo je da ostaje pri svim razlozima datim u obrazloženju osporenog rješenja. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.

11. Općinski sud je naveo da apelant ponavlja navode koje je iznosio u toku prvostepenog postupka, na koje je odgovoreno u prvostepenom rješenju. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.

12. Predlagač je naveo da u postupku pred redovnim sudovima nisu povrijeđena apelantova prava. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.

V. Relevantni propisi

13. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/05, 41/05 – ispravka, 31/14, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:

4. Starateljstvo nad punoljetnim osobama

Član 192. st. (1) i (2)

(1) Punoljetnoj osobi koja zbog duševne bolesti, zaostalog duševnog razvoja ili prekomjernog uživanja alkohola ili opojnih droga, senilnosti ili drugih uzroka nije sposobna sama brinuti se o svojim pravima i interesima oduzima se poslovna sposobnost.

(2) Punoljetnoj osobi koja zbog uzroka iz stava 1. ovog člana neposredno ugrožava svoja prava i interese ili prava i interese drugih osoba ograničava se poslovna sposobnost.

Član 330. stav (4)

(4) O oduzimanju ili vraćanju poslovne sposobnosti sud odlučuje na osnovu činjenica utvrđenih na ročištu.

14. Zakon o vanparničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98, 39/04, 73/05, 80/14 – Završne odredbe Zakona o nasljeđivanju u FBiH i 11/21) u relevantnom dijelu glasi:

1. Oduzimanje i vraćanje poslovne sposobnosti

Član 29.

U postupku oduzimanja i vraćanja poslovne sposobnosti sud utvrđuje da li je punoljetna osoba zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rasuđivanje u stanju da se samo brine o svojim pravima i interesima, te da sukladno s tim potpuno ili djelomično oduzme poslovnu sposobnost punoljetnoj osobi, ili potpuno ili djelomično vrati poslovnu sposobnost onoj punoljetnoj osobi kod koje su prestali razlozi za potpuno, odnosno djelomično oduzimanje poslovne sposobnosti.

Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema prijedloga.

Član 34.

Na sva ročišta za raspravljanje o prijedlogu pozivaju se predlagač, staratelj osoba kojoj se oduzima ili vraća poslovna sposobnost, odnosno njegov privremeni zastupnik i organi starateljstva.

Osoba kojoj se oduzima, odnosno vraća poslovna sposobnost poziva se na ročište, osim ako ova osoba po ocjeni suda nije u stanju da shvati značaj i pravne posljedice svog učešća u postupku.

Član 36.

Osobu prema kojoj se postupak vodi mora pregledati vještak medicinske struke odgovarajuće specijalnosti, koji će dati nalaz i mišljenje o njenom duševnom stanju i sposobnostima za rasuđivanje.

Vještačenje se vrši u prisustvu suca, osim kada se obavlja u zdravstvenoj ustanovi.

Član 38.

Kad utvrdi da postoje uvjeti za oduzimanje poslovne sposobnosti, sud će osobi prema kojoj se vodi postupak potpuno ili djelomično oduzeti poslovnu sposobnost.

15. Odluka o ratifikaciji Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom i Opcionalnog protokola ("Službeni glasnik BiH" – Međunarodni ugovori broj 11/09)

Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom u relevantnom dijelu glasi:

Član 13.
PRISTUP PRAVDI

1. Države potpisnice osigurat će učinkovit pristup pravdi osobama s invaliditetom, ravnopravno s drugim osobama, uključujući osiguravanje pogodnosti primjerenih dobi, kako bi se olakšala njihova stvarna uloga kao direktnih i indirektnih učesnika, uključujući i ulogu svjedoka, u svim sudskim postupcima, uključujući istražni postupak i druge prethodne faze postupka.

2. Kako bi pomogle u osiguravanju učinkovitog pristupa pravdi osobama s invaliditetom, države potpisnice promoviraju odgovarajuću obuku osoba koje rade u pravosuđu, uključujući policiju i zatvorsko osoblje.

VI. Dopustivost i meritum

16. Ustavni sud zapaža da je apelantu osporenim odlukama ograničena poslovna sposobnost "u dijelu koji se odnosi na samostalno pokretanje postupaka kod institucija pravosudnog, izvršnog i zakonodavnog sistema". Stoga se postavlja pitanje da li apelant ima locus standi pred Ustavnim sudom, odnosno da li je ovlašten da samostalno pokrene postupak pred Ustavnim sudom.

17. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) razmatrao to pitanje u predmetu Zehentner protiv Austrije. U tom predmetu, Evropski sud je primijetio da imenovanje staraoca prema domaćem pravu sprečava osobu koja nema pravnu sposobnost da valjano sklapa ugovore ili vodi postupke. To služi, između ostalog, zaštiti dotične osobe od raspolaganja svojim pravima ili imovinom na vlastitu štetu. U postupcima prema Evropskoj konvenciji potreba da osobu koja nema pravnu sposobnost zastupa staralac je manje očigledna. Stoga u određenim okolnostima može biti opravdano dozvoliti osobi koja nema pravnu sposobnost prema domaćem pravu da samostalno vodi postupak prema Evropskoj konvenciji. Zaista, prema članu 34. Evropske konvencije, Evropski sud može primati predstavke od bilo koje osobe koja tvrdi da je žrtva kršenja prava utvrđenih Evropskom konvencijom ili njenim protokolima od jedne od visokih ugovornih strana. Ne postoji opća obaveza, niti obaveza za osobe koje nemaju pravnu sposobnost da budu zastupane u početnoj fazi postupka (vidi Evropski sud, Zehentner protiv Austrije, presuda od 16. jula 2009. godine, predstavka broj 20082/02, tačka 39). Osim toga, Evropski sud je naglasio da je pravo da se od suda traži revizija odluke o oduzimanju poslovne sposobnosti jedno od najznačajnijih prava takve osobe jer će takva procedura, kad se pokrene, biti odlučujuća za ostvarivanje svih prava i sloboda pogođenih odlukom o oduzimanju poslovne sposobnosti, a svakako i u vezi s bilo kakvim ograničenjima koja su eventualno postavljena u odnosu na slobodu te osobe (vidi Evropski sud, Stanev protiv Bugarske [VV], presuda od 17. januara 2012. godine, predstavka broj 36760/06, tačka 241. s daljnjim referencama).

18. Ustavni sud dalje ukazuje da je članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine propisano da će Bosna i Hercegovina i oba entiteta osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Također, prvom alinejom preambule Pravila Ustavnog suda propisano je da je Ustavni sud institucionalni garant za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ustanovljenih Ustavom Bosne i Hercegovine i instrumentima Aneksa I. Konačno, Ustavni sud zapaža da je apelant bio stranka u postupku u kojem su donesene osporene odluke, zbog čega se smatra učesnikom u apelacionom postupku, u smislu člana 16. stav (1) tačka b) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, uzimajući u obzir specifičnu prirodu zaštite ljudskih prava u apelacionom postupku pred Ustavnim sudom, apelant u okolnostima konkretnog slučaja ima locus standi, odnosno, iako ima privremenog staraoca, može samostalno podnijeti apelaciju Ustavnom sudu s ciljem osporavanja odluka redovnih sudova kojima mu je poslovna sposobnost ograničena upravo u dijelu koji se odnosi na samostalno pokretanje postupaka.

19. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

20. Apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zabrana mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama apelantu djelimično oduzeta poslovna sposobnost te ukazuje da je oduzimanje poslovne sposobnosti ozbiljna mjera kojoj bi trebalo pribjeći samo u izuzetnim okolnostima. Bez poslovne sposobnosti pojedinac ne može samostalno i svojevoljno upravljati svojim životom. Dakle, s obzirom na to da je prema apelantu primijenjena izrazito ozbiljna mjera, Ustavni sud smatra da apelaciju, shodno principu iura novit curia, prije svega treba razmotriti kroz pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

22. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

23. Ustavni sud podsjeća da iz relevantnih standarda, koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, slijedi da potpuno ili djelimično lišenje poslovne sposobnosti nesporno predstavlja miješanje države u privatni život pojedinca, u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Ivinović protiv Hrvatske, presuda od 18. septembra 2014. godine, predstavka broj 13006/13, tačka 35). Imajući u vidu da je apelantu djelimično oduzeta poslovna sposobnost, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom Kantonalnog suda došlo do miješanja u apelantovo pravo na privatni život.

24. Razmatrajući da li je miješanje u apelantovo pravo na privatni život bilo zakonito, Ustavni sud zapaža da je osporena odluka Kantonalnog suda zasnovana na relevantnim odredbama Porodičnog zakona i ZVP-a, koji su objavljeni i dostupni javnosti i čije odredbe su dovoljno precizne i jasne. Također, miješanje je imalo i legitiman cilj s obzirom na to da je odredbama Porodičnog zakona i ZVP-a regulirana zaštita osoba koje zbog duševnih smetnji ili drugih razloga nisu sposobne brinuti o svojim pravima i interesima (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, N. protiv Rumunije (broj 2), presuda od 16. novembra 2021. godine, predstavka broj 38048/18, tačka 59).

25. Ustavni sud dalje napominje da, iako član 8. Evropske konvencije ne sadrži izričite procesne zahtjeve, postupak donošenja odluka kojima dolazi do miješanja "mora biti pravičan i kao takav osigurati dužno poštovanje interesa zaštićenih članom 8". U tom smislu, sud treba uzeti u obzir da li su razlozi navedeni kao opravdanje za preduzetu mjeru "relevantni i dovoljni" i da li je postupak donošenja odluka omogućio poštovanje prava u skladu sa članom 8. Evropske konvencije (loc. cit., Ivinović protiv Hrvatske, tačka 36). Dakle, da bi mjera djelimičnog oduzimanja poslovne sposobnosti bila nužna u demokratskom društvu, Evropski sud zahtijeva od sudova koji se bave takvim slučajevima da pažljivo ispitaju sve relevantne faktore kako bi osigurali da su ispunjeni zahtjevi člana 8. Evropske konvencije, posebno oni koji se odnose na pravičnost postupka donošenja odluka (vidi Evropski sud, Pavušek Rakarić protiv Hrvatske, odluka od 4. februara 2025. godine, predstavka broj 21371/22, tačka 18).

26. Razmatrajući proceduralni aspekt osporenih odluka, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant tvrdi da ga postupajući sudija nikada nije vidio, pa ni za vrijeme boravka u JZU "Zavod za forenzičku psihijatriju" Sokolac u kojem je vještačen, a koje vještačenje je predstavljalo osnov za ograničavanje njegove poslovne sposobnosti. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda prema kojem sudije koje donose odluke koje imaju ozbiljne posljedice na privatni život pojedinca, kao što su one koje lišavaju nekoga poslovne sposobnosti, trebaju u principu imati i osobni kontakt s tim osobama. Evropski sud je pri tome potvrdio važnost medicinske dokumentacije koja se odnosi na osobe koje imaju oštećene psihičke sposobnosti te se složio sa stavom da svaka odluka kojom se odlučuje o mentalnom zdravlju mora biti potkrijepljena relevantnom medicinskom dokumentacijom. Međutim, Evropski sud je naglasio da je naposljetku sudija, a ne ljekar, pa ni psihijatar, taj koji treba ocijeniti sve relevantne faktore koji se odnose na osobu o kojoj je riječ, te njegove ili njene osobne okolnosti. Dužnost je sudije koji vodi postupak da odluči da li je takva krajnja mjera potrebna ili bi i blaža mjera bila dovoljna. Kad je riječ o tako važnoj stvari za privatni život pojedinca, sudija mora pažljivo uravnotežiti sve relevantne faktore kako bi odlučio o razmjernosti mjere koju određuje. Nužne procesne garancije nalažu da se svaki rizik od proizvoljnog odlučivanja tada svede na minimum (vidi Evropski sud, X i Y protiv Hrvatske, presuda od 3. novembra 2011. godine, predstavka broj 5193/09, tač. 84–85). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant pozvan na ročište na kojem ga je trebao vještačiti vještak neuropsihijatar i uz prisustvo postupajućeg sudije, u smislu člana 34. ZVP-a (vidi tačku 14. ove odluke). Međutim, postupajući sudija nije bio u prilici da osobno vidi apelanta zato što se on nije odazvao na to ročište. Dakle, apelant je na taj način odbio da se podvrgne vještačenju i pojavi pred postupajućim sudijom (vidi, a contrario, Evropski sud, Lashin protiv Rusije, presuda od 22. januara 2013. godine, predstavka broj 33117/02, tačka 88). Stoga je u konačnici apelant vještačen u JZU "Zavod za forenzičku psihijatriju" Sokolac, uz prisustvo sudije Osnovnog suda u Sokocu kao zamoljenog suda (vidi tačku 7. ove odluke), na osnovu čega je vještak neuropsihijatar utvrdio da apelant boluje od duševnog oboljenja "procesni kverulant". Naime, zbog tog oboljenja, kako je obrazloženo, apelant je uvjeren da je diskriminiran, "zakinut" i sl. upravo od učesnika u pravosudnom postupku, pri čemu je okidač za nastanak takvog duševnog oboljenja bio neki stvarni nepravedni događaj koji je apelant teško doživio. Uslijed takvog stanja, apelant šalje nebrojene neosnovane tužbe i dopise, proširuje tužbene zahtjeve u odnosu na sve postupajuće sudije i sl., na koji način ugrožava vlastite interese imajući u vidu da je u obavezi da za svaku tužbu plati sudsku taksu i ostale troškove postupka. Stoga, imajući u vidu specifičnost oboljenja zbog kojeg je apelantu ograničena poslovna sposobnost i činjenicu da apelant zbog svog propusta nije pristupio na ročište pred postupajućeg sudiju, Ustavni sud smatra da činjenica da postupajući sudija nije osobno vidio apelanta, u datim okolnostima, nije u suprotnosti s proceduralnim garancijama člana 8. Evropske konvencije.

27. Razmatrajući materijalnopravni aspekt osporenih odluka, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda da postojanje mentalnog poremećaja, pa čak i ozbiljnog, ne može samo po sebi biti razlog za proglašenje osobe potpuno poslovno nesposobnom. Analogno s predmetima koji se odnose na lišavanje slobode, da bi se osoba potpuno lišila poslovne sposobnosti mentalni poremećaj mora biti "takve vrste ili stepena" da opravdava tako strogu mjeru (vidi Evropski sud, Shtukaturov protiv Rusije, presuda od 27. marta 2008. godine, predstavka broj 44009/05, tačka 94). Međutim, u konkretnom slučaju, apelantu nije potpuno oduzeta poslovna sposobnost, već je ona ograničena, i to isključivo u dijelu samostalnog pokretanja postupaka kod institucija pravosudnog, izvršnog i zakonodavnog sistema. Naime, sudovi su obrazložili da apelant uslijed navedenog duševnog oboljenja nije u stanju da samostalno brine o svojim interesima, naročito imajući u vidu da je u obavezi da za svaku tužbu plati sudsku taksu i ostale troškove postupka. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz odredbi relevantnih propisa proizlazi da se poslovna sposobnost može potpuno ili djelimično oduzeti. Stoga, proizlazi da nije postojala neka druga blaža mjera koja bi eventualno mogla biti primijenjena u konkretnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da u tako složenim pitanjima poput utvrđivanja nečije mentalne sposobnosti javne vlasti uživaju široku slobodu procjene zbog toga što imaju prednost direktnog kontakta sa zainteresiranim osobama, pa su stoga legitimirane da odlučuju o takvim pitanjima (idem, tačka 87). Stoga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud detaljno ispitao sve činjenice relevantne za donošenje odluke o ograničavanju apelantove poslovne sposobnosti, kao i da je izrečenu mjeru prilagodio apelantovim osobnim okolnostima.

28. Sumirajući navedeno, Ustavni sud smatra da su sudovi detaljno procijenili sve relevantne faktore, uz poštovanje svih procesnih garancija. Na navedeni način su ispoštovane i garancije člana 13. Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom. Stoga, nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

31. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, pravo na pristup sudu ne obuhvata samo pravo na pokretanje postupka, već i pravo na "rješavanje" spora. Najvažnije je da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi, između ostalih, Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tačka 42. s referiranjem na drugu relevantnu praksu). Pravo na pristup sudu nije apsolutno, ono može biti podložno ograničenjima jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva uređenje od države koja uživa određenu slobodu procjene u tom pogledu (vidi Evropski sud, Zubac protiv Hrvatske [VV], presuda od 5. aprila 2018. godine, predstavka broj 40160/12, tačka 78). Kako je navedeno, ta ograničenja ne smiju ograničavati niti umanjiti pristup pojedincu na takav način ili u tolikoj mjeri da se naruši sama suština tog prava. Osim toga, takva ograničenja neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ako ne slijede legitiman cilj ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Evropski sud, Fabbri i ostali protiv San Marina, presuda od 18. oktobra 2022. godine, predstavka broj 345/21 i drugi, tačka 65).

32. Dovodeći navedene standarde u kontekst okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi na dvije sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta. Dalje, iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant imao pravo da samostalno, na isti način kao i predlagač, predlaže i provodi svoje dokaze i osporava dokaze suprotne strane, kao i da koristi sve pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju. Međutim, iz činjenica predmeta proizlazi da apelant niti njegov privremeni zastupnik u prvostepenom postupku nisu predlagali dokaze, uključujući i apelantovo saslušanje, niti su osporavali dokaze suprotne strane. Također, Općinski sud je razmotrio i akte koje je u spis suda dostavio apelant posredstvom privremenog zastupnika, te je jasno obrazložio zašto su oni irelevantni za rješenje konkretnog spora (vidi tačku 7. ove odluke). Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno apelantovim navodima, razmotrio i podnesak koji je on dostavio (vidi tačku 8. ove odluke) i postupajući po tom podnesku dostavio predmet Vrhovnom sudu radi eventualnog delegiranja predmeta drugom sudu. Stoga, a imajući u vidu prethodna razmatranja po pitanju proceduralnih aspekata člana 8. Evropske konvencije (vidi tačku 26. ove odluke), Ustavni sud smatra da je postupak ograničenja apelantove poslovne sposobnosti bio pravičan.

33. Dalje, u pogledu apelantovih navoda o povredi principa ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud ukazuje da taj princip, u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48, i Ustavni sud, Odluka broj AP-3692/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, imao priliku da se svojim navodima i argumentima suprotstavi drugoj strani pod jednakim uvjetima koji su osigurani i toj strani. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o povredi principa ravnopravnosti strana u postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđen ni princip kontradiktornosti, koji je usko vezan za princip ravnopravnosti stranaka u postupku (vidi Evropski sud, Regner protiv Republike Češke, presuda od 19. septembra 2017. godine, predstavka broj 35289/11, tačka 146).

34. U vezi s navodima kojima apelant problematizira način na koji su sudovi primijenili pravo, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud "četvrte instance", te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili "očigledno nerazumnim" (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

35. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

36. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da su ispunjeni uvjeti iz člana 192. stav 2. Porodičnog zakona da se apelantu ograniči poslovna sposobnost u dijelu koji se odnosi na samostalno pokretanje postupaka kod institucija pravosudnog, izvršnog i zakonodavnog sistema. Naime, redovni sudovi su obrazložili da je apelant u periodu od šest mjeseci pokrenuo 451 parnični postupak za koji ne postoji opravdan pravni osnov, a što je prouzrokovano time što apelant boluje od duševnog oboljenja "procesni kverulant", uslijed kojeg šalje nebrojene neosnovane tužbe i dopise, proširuje tužbene zahtjeve u odnosu na sve postupajuće sudije i sl. U vezi s tim, redovni sudovi su ukazali da pojedinac u tako kratkom periodu ne može da stvori toliko društvenih i pravnih odnosa koji bi predstavljali osnov za podnošenje tolikog broja tužbi. Stoga su sudovi zaključili da apelant nije u stanju da samostalno brine o svojim interesima, naročito imajući u vidu da je u obavezi da za svaku tužbu plati sudsku taksu i ostale troškove postupka, a radi se o penzioneru koji nema druge imovine. Takve razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti "očigledno nerazumnim". Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode o mjesnoj nenadležnosti Općinskog i Kantonalnog suda. Međutim, redovni sudovi su razmotrili te navode i jasno obrazložili zbog čega su oni neosnovani (vidi tačku 8. ove odluke). Osim toga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama ni na koji način nije doveden u pitanje princip pravne sigurnosti, niti je apelant navode o povredi tog principa posebno obrazložio.

37. Konačno, u vezi sa stavom redovnih sudova da će apelant moći podnijeti prijedlog da mu se vrati poslovna sposobnost posredstvom staraoca, Ustavni sud smatra potrebnim podsjetiti na stav Evropskog suda prema kojem je pravo da se od suda traži revizija odluke o oduzimanju poslovne sposobnosti jedno od najznačajnijih prava takve osobe jer će takva procedura, kad se pokrene, biti odlučujuća za ostvarivanje svih prava i sloboda pogođenih odlukom o oduzimanju poslovne sposobnosti, a svakako i u vezi s bilo kakvim ograničenjima koja su eventualno postavljena u odnosu na slobodu te osobe (vidi tačku 17. ove odluke). Stoga, Evropski sud smatra da bi osobe kojima je poslovna sposobnost oduzeta ili ograničena, u principu, trebale uživati direktan pristup sudu u toj sferi. Pri tome, država i dalje ima slobodu da odredi proceduru po kojoj će se takav direktni pristup ostvarivati. Međutim, Evropski sud ne smatra da bi bilo nekompatibilno sa članom 6. da domaće zakonodavstvo predvidi određene restrikcije u pravu na pristup sudu u toj sferi, s jedinim ciljem da se osigura da sudovi ne budu zatrpani nebrojenim i očigledno neosnovanim zahtjevima. Ipak, čini se jasnim da taj problem može da se riješi drugim, manje restriktivnim sredstvima, umjesto automatskim negiranjem direktnog pristupa, na primjer, tako što će se ograničiti učestalost kojom se takvi zahtjevi mogu podnositi ili uvođenjem sistema prethodnog razmatranja takvih zahtjeva na osnovu spisa. Naime, Evropski sud je, na osnovu analize nacionalnih pravnih sistema, zaključio da na evropskom nivou trenutno postoji novi trend da se osobama kojima je oduzeta poslovna sposobnost daje direktan pristup sudu da traže vraćanje poslovne sposobnosti. Pri tome je ukazao i da međunarodni instrumenti za zaštitu osoba s mentalnim onesposobljenjem, kao što su Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima osoba s onesposobljenjem od 13. decembra 2006. godine i Preporuka Komiteta ministara Vijeća Evrope broj R (99) 4 o principima vezanim za pravnu zaštitu onesposobljenih odraslih osoba, pridaju sve veći značaj davanju što veće pravne autonomije takvim osobama (op. cit., Stanev protiv Bugarske [VV], tač. 241–245).

38. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda i dovodeći je u vezu sa svim okolnostima apelantovog predmeta, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

39. Apelant smatra da je povrijeđena zabrana mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije jer je prisilno hospitaliziran. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da se apelant dobrovoljno javio u JZU "Zavod za forenzičku psihijatriju" Sokolac, gdje je obavljeno njegovo vještačenje. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta ne proizlazi, niti to apelant tvrdi, da je prilikom smještaja u zdravstvenu ustanovu podvrgnut takvom postupanju koje ima minimalni nivo okrutnosti da bi spadalo u djelokrug člana 3. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o povredi zabrane mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

40. Apelant, također, smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, koje je, iako to nije eksplicitno naveo, doveo u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je apelant imao mogućnost korištenja pravnih lijekova propisanih zakonom i da je tu mogućnost iskoristio izjavljivanjem žalbe drugostepenom sudu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

41. Konačno, apelant smatra da je povrijeđena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.

VII. Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da su u postupku ograničavanja apelantove poslovne sposobnosti ispoštovane proceduralne garancije, te su sudovi na odgovarajući način analizirali relevantne kriterije u kontekstu specifičnih okolnosti konkretnog slučaja i uspostavili pravičnu ravnotežu između legitimnog cilja i apelantovog prava na privatnost.

43. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su sudovi proveli postupak u skladu sa standardima Evropske konvencije i dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da su ispunjeni uvjeti iz člana 192. stav 2. Porodičnog zakona da se apelantu ograniči poslovna sposobnost u dijelu koji se odnosi na samostalno pokretanje postupaka kod institucija pravosudnog, izvršnog i zakonodavnog sistema, pri čemu apelantu nisu uskraćene procesne garancije pristupa sudu, ravnopravnosti stranaka u postupku i kontradiktornosti postupka, niti je povrijeđen princip pravne sigurnosti.

44. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđena zabrana mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije jer se apelant dobrovoljno javio u zdravstvenu ustanovu gdje je obavljeno njegovo vještačenje, a iz činjenica predmeta ne proizlazi, niti to apelant tvrdi, da je prilikom smještaja u zdravstvenu ustanovu podvrgnut takvom postupanju koje ima minimalni nivo okrutnosti da bi spadalo u djelokrug člana 3. Evropske konvencije.

45. Konačno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelant imao na raspolaganju i iskoristio mogućnost podnošenja žalbe protiv prvostepene presude, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.