Službeni glasnik BiH, broj 39/26
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj
U-19/25, rješavajući zahtjev
Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju (sudija Boris Sunarić), na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinja
na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odlučujući o zahtjevu
Općinskog suda u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju (sudija Boris Sunarić), za ocjenu usklađenosti člana 163. Zakona o vanparničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/98, 39/04, 73/05, 80/14 – Završne odredbe Zakona o nasljeđivanju u FBiH i 11/21),
utvrđuje se da je član 163. Zakona o vanparničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/98, 39/04, 73/05, 80/14 – Završne odredbe Zakona o nasljeđivanju u FBiH i 11/21) u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Općinski sud u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju (sudija Boris Sunarić; u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), podnio je 20. maja 2025. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu usklađenosti člana 163. Zakona o vanparničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/98, 39/04, 73/05, 80/14 – Završne odredbe Zakona o nasljeđivanju u FBiH
1 i 11/21) sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. stav (2) Pravila Ustavnog suda, od Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Dom naroda) i Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Predstavnički dom) zatraženo je 2. juna 2025. godine da dostave odgovor na zahtjev.
3. Dom naroda i Predstavnički dom u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na zahtjev.
III. Zahtjev
a) Predmet povodom kojeg je pokrenut zahtjev
4. Podnosilac zahtjeva je naveo da se pred Općinskim sudom u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju, vodi vanparnični postupak broj 42 1 V 022118 24 V po prijedlogu predlagača radi diobe dvije nekretnine u suvlasništvu. Dalje je naveo da je jedna od protivnica predlagača u odgovoru na prijedlog osporila pravo suvlasništva ostalih diobnika, tvrdeći da je ona jedina vlasnica jedne od nekretnina. Stoga je sud u odnosu na tu nekretninu rješenjem od 21. aprila 2025. godine razdvojio postupak i odredio da se vodi pod novim brojem 42 1 V 022834 25 V. U obrazloženju rješenja sud je ukazao da je sporno pravo na stvari koja je predmet diobe, te da je potrebno prekinuti vanparnični postupak u odnosu na tu nekretninu i uputiti predlagača da pokrene parnicu kako to propisuje član 163. Zakona o vanparničnom postupku. Postupak će se nastaviti u odnosu na drugu nekretninu.
b) Navodi iz zahtjeva
5. Podnosilac zahtjeva navodi da član 163. Zakona o vanparničnom postupku nije u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije jer se navedenom zakonskom odredbom isključivo na predlagača stavlja "pretjeran teret" pokretanja parnice i dokazivanja nečega što je izvjesno i zasnovano na važećoj zemljišnoknjižnoj evidenciji ili drugoj evidenciji. Smatra da teret pokretanja parnice i dokazivanja treba da bude na stranci koja dovodi u sumnju i osporava važeću zemljišnoknjižnu evidenciju i koja je u takvoj situaciji dužna da podnese protivtužbu ili pokrene parnični postupak za utvrđivanje isključivog vlasništva. Podnosilac zahtjeva navodi da član 163. Zakona o vanparničnom postupku predstavlja odstupanje od općeg pravila da je činjenice dužna da dokaže stranka koja tvrdi da one postoje (pozitivne činjenice). Ističe da se na predlagača prebacuje nepotreban teret pokretanja parnice i izlaganja troškovima isključivo zbog toga što se nalazi u procesnom položaju predlagača, tj. pokretača postupka. Kao primjer kako navedena situacija može biti pravilno riješena, podnosilac zahtjeva ukazuje na član 242. stav 1. Zakona o nasljeđivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o nasljeđivanju), kojim je propisano: "Sud će uputiti na parnicu ili upravni postupak stranku čije pravo smatra manje vjerovatnim". Ističe da je članom 163. Zakona o vanparničnom postupku stvorena nepotrebna zakonska obaveza koja nije zasnovana na razlozima pravičnosti, što je u suprotnosti s garancijama prava na pravično suđenje, pa stoga ta odredba u tom dijelu nema kvalitet zakona.
IV. Relevantni propisi
6.
Zakon o vanparničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/98, 39/04, 73/05 80/14 – Završne odredbe Zakona o nasljeđivanju u FBiH i 11/21) u relevantnom dijelu glasi:
I – OPĆE ODREDBE
Član 1.
Ovim zakonom utvrđuju se pravila po kojima sudovi postupaju i odlučuju o osobnim, obiteljskim, imovinskim i drugim pravima i pravnim interesima koji se po zakonu rješavaju u vanparničnom postupku.
Odredbe ovog zakona primjenjuju se i u drugim pravnim stvarima iz nadležnosti sudova za koje zakonom nije izričito određeno da se rješavaju u vanparničnom postupku a ne odnose se na zaštitu povrijeđenog ili ugroženog prava, niti se zbog karaktera pravne stvari ili svojstva stranke u postupku mogu primijeniti odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak (u daljnjem tekstu: Zakon o parničnom postupku).
Član 22.
Ako su među sudionicima postupka sporne činjenice važne za rješenje prethodnog pitanja, sud će ih uputiti da u određenom roku pokrenu parnicu ili postupak pred upravnim organom radi rješenja spornog prava, odnosno pravnog odnosa.
Na parnicu, odnosno na postupak pred upravnim organom sud će uputiti onog sudionika čije pravo smatra manje vjerovatnim, ako zakonom nije drugačije određeno.
IV – UREĐENJE IMOVINSKIH ODNOSA
3. Upravljanje i korištenje zajedničkim stvarima
[...]
Član 158. st. 1. i 2.
Kad je među zainteresiranim osobama sporno pravo na stvar koja je predmet postupka ili je sporan obim prava, sud će uputiti predlagača da u roku od 15 dana pokrene parnicu ili postupak pred upravnim organom radi rješavanja spornog prava, odnosno pravnog odnosa, a vanparnični postupak će prekinuti.
Ako predlagač ne pokrene postupak u roku iz stava 1. ovog člana, smatrat će se da je prijedlog povučen.
4. Dioba stvari i nekretnina u suvlasništvu
Član 161.
U postupku diobe stvari i nekretnina u suvlasništvu sud odlučuje o diobi i načinu diobe tih stvari i nekretnina.
Član 162.
Postupak diobe stvari i nekretnina u suvlasništvu može prijedlogom pokrenuti suvlasnik, a prijedlog mora obuhvatiti sve suvlasnike.
Prijedlog sadrži podatke o predmetu diobe, veličini dijela i o drugim stvarnim pravima svakog suvlasnika.
Za nepokretnost moraju se navesti zemljišno-knjižni ili katastarski podaci i priložiti odgovarajući pismeni dokazi o pravu vlasništva, pravu služnosti i drugim stvarnim pravima, kao i o posjedu nepokretnosti.
Prijedlog se podnosi sudu na čijem se području stvar ili nekretnina nalazi, a ako se stvari ili nekretnina u suvlasništvu nalaze na području više sudova, nadležan je svaki od tih sudova.
Član 163.
Ako sud, postupajući po prijedlogu, utvrdi da je među suvlasnicima sporno pravo na stvarima koje su predmet diobe ili pravo na imovini, da je sporna veličina dijela u stvarima, odnosno imovini u suvlasništvu ili da je sporno koje stvari, odnosno prava ulaze u nekretninu u suvlasništvu, prekinut će postupak i uputiti predlagača da u roku od 15 dana pokrene parnicu.
Ako predlagač u roku iz stava 1. ovog člana ne pokrene parnicu, smatrat će se da je prijedlog povučen.
5. Uređenje međa
[...]
Član 173.
Ako među sudionicima postoji spor o međašnjoj površini čija vrijednost prelazi vrijednost spora male vrijednosti u parničnom postupku, a ne postignu sporazum u smislu stava 3. člana 172. ovog zakona, sud će predlagača uputiti na parnicu i obustavit će vanparnični postupak.
V. Dopustivost
7. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine; ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.
9. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je Općinski sud u Zavidovićima, Odjeljenje u Maglaju (sudija Boris Sunarić), što znači da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
U-5/10 od 26. novembra 2010. godine, tač. 7–14, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/11). Također, Ustavni sud zapaža da se zahtjevom traži ocjena kompatibilnosti odredbe člana 163. Zakona o vanparničnom postupku, te da od važenja te odredbe zavisi odluka redovnog suda u postupku. Iz toga slijedi da nesporno postoji nadležnost Ustavnog suda za odlučivanje iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoje drugi razlozi nedopustivosti iz člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da su ispunjeni uvjeti za razmatranje merituma predmeta.
VI. Meritum
10. Podnosilac zahtjeva smatra da član 163. Zakona o vanparničnom postupku nije u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Ukazuje da se navedenom zakonskom odredbom isključivo na predlagača stavlja "pretjeran teret" pokretanja parnice umjesto na protivpredlagača koji dovodi u sumnju i osporava važeću zemljišnoknjižnu evidenciju. Smatra da član 163. Zakona o vanparničnom postupku predstavlja odstupanje od općeg pravila da je činjenice dužna da dokaže stranka koja tvrdi da one postoje (pozitivne činjenice). Ističe da je članom 163. Zakona o vanparničnom postupku stvorena nepotrebna zakonska obaveza koja nije zasnovana na razlozima pravičnosti, što je u suprotnosti s garancijama prava na pravično suđenje, pa stoga ta odredba u tom dijelu nema kvalitet zakona. Imajući u vidu suštinu navoda podnosioca zahtjeva, Ustavni sud će ispitati da li je navedena odredba u skladu s garancijama prava na pravično suđenje.
11. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
12. Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...].
13. Kada je u pitanju primjenjivost garancija prava na pravično suđenje na vanparnične postupke, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) da postupak koji sadrži mješavinu parničnih i vanparničnih aspekata može biti obuhvaćen područjem primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud,
Omdahl protiv Norveške, presuda od 22. aprila 2021. godine, predstavka broj 46371/18, tačka 47, postupak koji se odnosio na raspodjelu ostavine preminulog lica među nasljednicima). Međutim, član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje se na vanparnični i jednostrani postupak koji ne uključuje suprotstavljene strane i koji je dostupan samo u slučaju kada ne postoji spor o pravima (vidi Evropski sud,
Alaverdyan protiv Armenije, odluka od 24. augusta 2010. godine, predstavka broj 4523/04, tačka 35). U pogledu postupka za diobu nekretnine, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi utvrdio da je vanparnični postupak diobe nekretnina građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br.
AP-330/13 od 20. aprila 2016. godine, tačka 23, i
AP-264/07 od 3. jula 2009. godine, tačka 31, dostupne na www.ustavnisud.ba, te
mutatis mutandis, Evropski sud,
Stoenescu protiv Rumunije, presuda od 28. februara 2023. godine, predstavka broj 14166/19, tačka 29).
14. Ustavni sud dalje ukazuje da član 6. stav 1. Evropske konvencije u građanskom aspektu prava na pravično suđenje, koje je relevantno za konkretni predmet, štiti principe koji garantiraju procesna prava stranaka u postupku, odnosno pravo na nezavisan i nepristrasan, zakonom ustanovljen sud, javnu raspravu i suđenje u razumnom roku. Kako prava garantirana članom 6. stav 1. Evropske konvencije ne bi bila iluzorna i teorijska, razvili su se, prvenstveno u praksi Evropskog suda, elementi prava na pravično suđenje koji jasno determiniraju pravo svakog pojedinca da sud u kontradiktornom postupku donese odluku, i to odluku koja je obrazložena. U tom pravcu, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava, između ostalog, svakome pravo da svoj zahtjev u vezi s građanskim pravima i obavezama iznese pred sud ili "tribunal". Na taj način ta odredba sadrži "pravo na sud", iako ono nije eksplicitno navedeno u odredbi člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a "pravo na pristup sudu" samo je jedan element tog prava bez kojeg ne bi bilo moguće uživanje u drugim garancijama propisanim navedenom odredbom. Naime, principi pravičnosti, javnosti i ekspeditivnosti sudskog postupka ne bi imali nikakve vrijednosti ukoliko se sudski postupak ne bi mogao pokrenuti. Osim toga, teško bi bilo zamisliti vladavinu prava kao osnovni princip prava na pravično suđenje bez mogućnosti pokretanja postupka pred sudom ili "tribunalom", pa se neće smatrati da je pravo na pristup sudu djelotvorno ako u nacionalnom pravu postoje procesne smetnje kojima se
de facto lice onemogućava da podnese tužbu sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
U-8/12 od 23. novembra 2012. godine, tačka 16, dostupna na www.ustavnisud.ba, s referencama na drugu praksu Evropskog i Ustavnog suda).
15. Dalje, Ustavni sud ukazuje da, prema stavovima Evropskog suda, koje podržava i Ustavni sud, pravo na pristup sudu mora biti "praktično i učinkovito", a ne "teorijsko ili iluzorno". To se naročito odnosi na jamstva predviđena članom 6. Evropske konvencije s obzirom na istaknuto mjesto koje pravo na pošteno suđenje zauzima u demokratskom društvu. Međutim, pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može biti podvrgnuto ograničenjima. Takva se ograničenja dopuštaju implicitno budući da pravo na pristup sudu po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države, a takva regulacija može se razlikovati u smislu vremena i mjesta, zavisno od potreba i sredstava zajednice i pojedinaca. Prilikom određivanja te regulacije države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene. Iako Evropski sud donosi konačnu odluku o pitanju poštovanja zahtjeva iz Evropske konvencije, Evropski sud naglašava da nije uloga tog suda da zamijeni domaće vlasti u procjenjivanju onoga što je najbolja politika u tom području. Međutim, primijenjena ograničenja ne smiju ograničiti ili umanjiti pristup koji se pojedincu nalazi na raspolaganju na takav način ili u obimu koji umanjuje samu suštinu prava. Dalje, ograničenje neće biti spojivo sa članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud,
Zubac protiv Hrvatske, presuda od 5. aprila 2018. godine, predstavka broj 40160/12, tač. 77. i 78. s referencama na drugu praksu Evropskog suda).
16. Prije razmatranja navoda podnosioca zahtjeva, Ustavni sud napominje da u predmetima iz apstraktne nadležnosti iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, što se primjenjuje i prilikom odlučivanja u predmetima incidentalne kontrole ustavnosti prema članu VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, ispituje osporenu zakonsku odredbu u odnosu na njen sadržaj koji je napisan u zakonu. Ustavni sud je u svojoj dosadašnjoj praksi više puta naglasio da neće ulaziti u ispitivanje toga kako bi se osporena zakonska odredba mogla primjenjivati u praksi ili koje bi posljedice mogle nastati prilikom praktične primjene. Stoga, kada se ispitivanje ograničava samo na tekst osporene odredbe veoma je teško ispitati da li je došlo do povrede prava na pravično suđenje jer se poštovanje ili nepoštovanje člana 6. Evropske konvencije, koji detaljno propisuje niz proceduralnih garancija, efektno može ispitati tek nakon provedenog postupka u cjelini. Jedino što Ustavni sud može ispitati jeste da li osporena odredba eksplicitno isključuje neki od principa koje sadrži član 6. stav 1. Evropske konvencije, a koji su pobrojani u prethodnom dijelu obrazloženja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj
U-16/18 od 28. marta 2019. godine, tač. 64. i 65, dostupna na www.ustavnisud.ba).
17. U skladu s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno razmotriti da li član 163. Zakona o vanparničnom postupku, iako formalno ne isključuje pravo na pristup sudu, uspostavlja takav procesni teret koji je očigledno nerazmjeran legitimnom cilju i koji bi mogao dovesti do faktičkog onemogućavanja ili pretjeranog otežavanja ostvarivanja tog prava, odnosno narušavanja same suštine prava na pristup sudu.
18. U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da Zakon o vanparničnom postupku utvrđuje pravila po kojima sudovi postupaju i odlučuju o ličnim, porodičnim, imovinskim i drugim pravima i pravnim interesima koji se prema zakonu rješavaju u vanparničnom postupku. Odredbe tog zakona primjenjuju se i u drugim pravnim stvarima iz nadležnosti sudova za koje zakonom nije izričito određeno da se rješavaju u vanparničnom postupku a ne odnose se na zaštitu povrijeđenog ili ugroženog prava, niti se zbog karaktera pravne stvari ili svojstva stranke u postupku mogu primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku (vidi tačku 6. odluke). U pogledu osporenog člana 163. Zakona o vanparničnom postupku koji se odnosi na diobu stvari i nekretnina u suvlasništvu, Ustavni sud primjećuje da iz sadržaja same odredbe proizlazi da se u slučaju spora u pogledu prava na stvari/imovini, veličine dijela u stvarima/imovini ili koje stvari, odnosno prava ulaze u nekretninu u suvlasništvu vanparnični postupak mora prekinuti i taj spor riješiti u parničnom postupku. Dakle, cilj takvog zakonskog rješenja je da se u vanparničnom postupku može odlučiti samo o diobi i načinu diobe stvari i nekretnine, a da se eventualni spor mora riješiti u parničnom postupku. Stoga je i dio odredbe u kojoj je propisano da će sud uputiti predlagača da pokrene parnicu u skladu sa suštinom Zakona o vanparničnom postupku. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da član 163. Zakona o vanparničnom postupku teži legitimnom cilju, tj. brzom i efikasnom uređenju odnosa ili interesa na način kojim se strankama ne onemogućava ili otežava ostvarivanje njihovog prava ili interesa.
19. Podnosilac zahtjeva navodi da osporeni član nije u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije jer se navedenom zakonskom odredbom isključivo na predlagača stavlja "pretjeran teret" pokretanja parnice i dokazivanja nečega što je izvjesno i zasnovano na važećoj zemljišnoknjižnoj evidenciji ili drugoj evidenciji. Polazeći od navedenog, Ustavni sud će razmotriti i da li osporeno zakonsko rješenje, odnosno obaveza predlagača da pokrene parnični postupak za njega predstavlja pretjeran teret koji bi mogao dovesti do faktičkog onemogućavanja ili pretjeranog otežavanja ostvarivanja prava na pristup sudu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se takvim odredbama, u suštini, omogućava strankama iz vanparničnog postupka da prema pravilima parničnog postupka, koji osigurava niz proceduralnih garancija, rasprave sporna pitanja i dokažu svoje tvrdnje. Naime, takve odredbe u Zakonu o vanparničnom postupku formulirane su radi što veće efikasnosti vanparničnog postupka i namjere zakonodavca da se u okviru tog postupka ne vode sporovi. Zbog toga se, u pravilu, u slučaju spora stranke upućuju na parnični postupak radi razrješenja spornih pitanja (vidi čl. 158. i 173. Zakona o vanparničnom postupku). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je predlagač taj koji inicira vanparnični postupak jer ima neposredan interes za diobu stvari ili nekretnine, što opravdava njegovu obavezu na pokretanje parnice i ne čini teret neopravdano pretjeranim. Dakle, on može u parničnom postupku, koji mu je u potpunosti dostupan, iznijeti svoje navode i predložiti dokaze te nesporno dokazati svoje pravo suvlasništva na stvari ili nekretnini. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može zaključiti da se članom 163. Zakona o vanparničnom postupku, kojim se predlagač upućuje na parnicu, na njega stavlja pretjeran teret, niti mu se otežava pristup sudu jer on ima pravni interes za diobu stvari ili nekretnine, pa slijedom toga i pravni interes za podnošenje tužbe u parničnom postupku u kojem će dokazati svoje pravo.
20. U kontekstu navedenog, Ustavni sud primjećuje da podnosilac zahtjeva izražava i svoj stav u pogledu toga kako treba regulirati takvu situaciju, te zaključuje da član 163. Zakona o vanparničnom postupku "u tom dijelu nema kvalitet zakona". U odnosu na navod podnosioca zahtjeva da bi dokazivanje trebalo biti na stranci koja osporava pravo, Ustavni sud napominje da nije na Ustavnom sudu da utvrđuje na kome bi trebao biti teret za pokretanje parničnog postupka, već jedino da ocijeni da li važeće odredbe stavljaju nerazmjeran teret na predlagača. U vezi s tim, razmatrajući navode podnosioca zahtjeva kojima ukazuje na odredbe člana 242. Zakona o nasljeđivanju, Ustavni sud ukazuje da specifične procedure propisane tim zakonom nisu primjenjive na vanparnični postupak, zbog čega sadržaj te odredbe ne može analogno primijeniti u konkretnom slučaju. Slijedom toga, razmatrajući pitanje kvaliteta te odredbe, Ustavni sud primjećuje da se radi o jasnoj i preciznoj odredbi koja ukazuje na lice koje treba pokrenuti parnični postupak, razloge zbog kojih treba pokrenuti taj postupak, te rok za pokretanje parnice i posljedice nepokretanja parnice. Zakonodavac nije dao odgovor na zahtjev u kojem bi eventualno razjasnio razloge zbog kojih je propisano da je predlagač dužan pokrenuti parnicu, a ne druga stranka. Međutim, Ustavni sud primjećuje i da je u drugim odredbama Zakona o vanparničnom postupku koje se tiču uređenja imovinskih odnosa (vidi tačku 6. odluke) propisano da se predlagač upućuje da pokrene parnicu, kao što je to kod upravljanja i korištenja zajedničkim stvarima (član 158) i uređenja međa (član 173). Stoga, Ustavni sud zaključuje da član 163. Zakona o vanparničnom postupku posjeduje potreban kvalitet u pogledu određenosti, jasnoće i preciznosti (
op. cit., U-16/18, tačka 41).
21. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je član 163. Zakona o vanparničnom postupku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
VII. Zaključak
22. Ustavni sud zaključuje da u zahtjevu nema ništa što ukazuje da član 163. Zakona o vanparničnom postupku nije u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije budući da se radi o razumljivoj odredbi koja jasno određuje lice koje treba pokrenuti parnični postupak radi rješavanja pitanja koja su postala sporna u vanparničnom postupku, pri čemu takvo reguliranje ne onemogućava niti otežava pristup sudu te omogućava predlagaču da u punom obimu u parničnom postupku ostvari svoje pravo.
23. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
